Trebate pogledati Scream for me Sarajevo!

Foto: https://www.imdb.com/title/tt6481232/mediaviewer/rm2002403072

"U jeeeeebote kakav film!", govorim Tini nakon što sam ušao u kuću, a prethodno smo zajedno pogledali film, ali nismo imali priliku da međusobno podijelimo impresije.

Gledali smo premijeru filma Scream for me Sarajevo u zeničkom kinu. Odavno nisam pogledao dokumentarni film koji u suštini ima poruku – živite svoj život jer reprize nema!

Na samom početku filma govori se o opkoljenom Sarajevu. Najduža opsada glavnog grada u historiji čovječanstva sa dnevnom kišom granata, koja ipak na kraju nije ubila duh Sarajeva. Tako jedan od sagovornika govori da je upravo to i bio cilj fašista koji su držali grad pod opsadom 44 mjeseca – ubiti duh, nadu i vjeru da je normalan život moguć. Dok polako upoznajemo protagoniste filma provlači se do sada bezbroj puta iskazana naivnost, u ovom slučaju sarajevskih tinejdžera željnih muzike i života, da će se sav belaj završiti za desetak dana i da će sve biti OK. Neki od njih se prisjećaju kako su išli potpisivati peticije za  mir, šetnje i koncerte za mir, jer nikome normalnom nije do rata. Ipak, sav belaj se nije završio za desetak dana, nego je sve ono što je normalno postalo nenormalno i obratno i tako naredna 44 mjeseca. Konkretno Sarajlije su tih godina pronalazili raznorazne načine da u tom ludilu ostanu normalni. Tako su 93' počeli organizovati predstave, koncerte i druge kulturno-umjetničke sadržaje kako su znali i umjeli. Time su rizikovali svoje živote, ali šta ti vrijedi život kad poludiš od granata i ako te nema. Fascinantna mi je izjava kada jedan od aktera filma kaže kako su ljudi upravo tada živjeli i cijenili život jer su svaki dan živjeli kao da im je posljednji. Ti tinejdžeri su se skupljali po podrumima u ona doba dana kada su znali da će biti struje, samo da bi svirali. Jedino što im je bilo na pameti je da sviraju i činilo se da ih više ništa ne može iznenaditi. Ali...

UN - to ti je čista fikcija 

Posredstvom ljudi koji su tada radili pri misiji UN-a kroz nevjerovatan splet okolnosti (pogledajte film, da ne prepirčavam sve) u Sarajevo 1994. godine dolazi Bruce Dickinson sa svojim bendom Iron Maiden. Kako i sami članovi benda kažu, nije im bilo sasvim jasno šta se dešava u Sarajevu. Sve što su znali je da se tamo dešava nekakav rat. Dok sa druge strane Bure iz Siktera se tada pita „Koji je kurac tim ljudima i tom svijetu i što neko ne zaustavi ovo sranje?“ Siguran sam da danas u Siriji ili Palestini ima barem jedan Bure koji se pita istu stvar. Jedan od tadašnjih učesnika misije UN-a reče da je UN ništa više do čista fikcija od organizacije koja je prespora da bi reagovala. Jer ko to može vratiti ijedan uništeni život? Mislim da su članovima benda stvari postale malo jasnije kada su se iz Splita trebali prebaciti do Sarajeva. Tih nekoliko dana, i sam koncert u BKC-u,  koliko su proveli u opkoljenom Sarajevu je ostavilo toliko impresiju na njih da i dan danas izaziva izrazito jake emocije i reakcije - one iskonski ljudske. Bubnjar benda kaže da mu je to jedan od najvažnijh koncerata u životu. Iron Maiden je došao da bude neka vrsta podrške tim ljudima u opkoljenom Sarajevu koji su u njih gledali kao u božanstva. Na kraju se ispostavilo da su ti mladići i djevojke bili inspiracija i pozitivna energija kojoj su se divili Bruce i ekipa.

Dok budete gledali ovaj film siguran sam da ćete tokom cijelih 95 minuta imati knedlu u grlu i da nećete znati u kojem ćete se momentu rasplakati, a u kojem nasmijati. Tako je jedan momak nakon koncerta prišao Chrisu Daleu i tražio bilo kakvu drogu heroin, kokain, marihuanu, na što mu je Chris odgovorio da heroin nije dobar jer se može umrijeti od njega. Pri tome je vjerovatno u momentu zaboravio na kišu granta i silne snajpere po okolnim brdima.  

Mene je film prosto natjerao da razmišlajm i promišljam o životu na način da treba znati odrediti prioritete. Prosto trebamo biti presretni što živimo ovaj život i da ga sebi trebamo organizovati na najbolji mogući način, i da pri tome treba imati hrabrosti biti čovjek. Da treba biti svjestan toliko lijepih i važnih stari koje su vrijedne naše pažnje.

Vrišti li Sarajevo ili glasno ćuti?

Šta god dalje da napišem o samom filmu neće biti dovoljno dok ga ne pogledate. Sve riječi su nekako suvišne i nisu dovoljne da opišu patnju, tugu, očaj, beznadežnost i ljutnju ljudi, posebno tih tinejdžera, koju su osjećali u opkoljenom Sarajevu. Također je nemoguće da se istovremeno opiše hrabrost i čojstvo koje ipak postoji u takvim zlim vremenima.

Naziv filma je Scream for me Sarajevo, jer je Bruce na bini izgovorio te riječi. I kao da je želio reći da dok god Sarajevo vrišti zna da je živo, odaje znakove života te da će se izboriti sa zlom. Rat je prošao, fašisti koji su okupirali Sarajevo nisu uspjeli da ga osvoje. Pri tome ne mogu da se otmem dojmu da su nakon tih fašista na scenu nastupili neki drugi, naši fašisti. Ti drugi fašisti su ukrali silne novce za obnovu ove države, a ne zaboravite da je BIH imala donacija više nego je to imala Njemačka nakon rata. Na taj način su ubili svaku nadu da ovo društvo može biti normalno i prosperitetno. Ubili su pravdu! A nepravdu ljudi jako teško podnose. I zato se na kraju pitam da li Sarajevo i dalje vrišti ili glasno ćuti?