Prošle sedmice sam se i zvanično
odjavio sa statusom „...jedan uhljeb manje...“ aludirajući na moju emigraciju
iz Bosne i prekid radnog odnosa u državnoj službi koji je trajao otprilike sedam
godina. O toj svojoj odluci, namjeri, planovima i razlozima ću u nekom od
narednih blogova, ali ovaj put želim da napišem nekoliko redaka od jednoj
nevladinoj organizaciji. Obzirom da sam bio aktivan učesnik društvenog života u
Bosni i Hercegovini, tvrdim da je to jedna od najkvalitetnijih nevladinih
organizacija kojoj su u fokusu rada djeca.
Prije nekoliko godina predložio
sam bratu (tada učeniku osnovne škole) da ode do Naše djece i da pokuša pronaći
neki sadržaj u organizaciji koji će mu biti zanimljiv. Denis je tamo pronašao
nekoliko zanimljivih sadržaja za sebe i danas je učesnik mnogih njihovih
aktivnosti i čini mi se da vrlo rado odlazi u Našu djecu provoditi svoje
slobodno vrijeme.
Prije nego sam podnio zahtjev za
dobrovoljno istupanje iz državne službe radi emigracije, imao sam želju da sa
parlamentarcima iz Naše djece održim radionicu. Emina i Adna, koje su zadužene
za organizovanje Dječijeg parlamenta u Našoj djeci, su pristale na to kada sam
im objasnio šta ja to ustvari hoću od te sesije. Moja želja je bila da
porazgovaram sa parlamentarcima koji su u dobi od 13 – 20 godina o politici i
stanju u bh. društvu. Htio sam da čujem njihovo mišljenje.
Red, rad, disciplina...
Da biste imali potpunu slike o
tome s kim sam razgovarao pokušat ću vam opisati šta oni sve rade. Godinama su
se aktivnosti ove organizacije održavale u podrumskim prostorijama. Srećom, ove
godine su ugledali svjetlost dana preselivši u nove prostorije koje nisu
podrumske. I to je bila svojevrsna poruka djeci – djeco vi jeste budućnost, eto
vam podrum pa je sebi stvarajte dole. Društvo vjerovatno nije očekivalo, ali
klinci su u ovoj organizaciji sebi zaista stvorili sadašnjost. U Dječijem parlamentu
klinci bivaju upoznati sa dječijim pravima. Oni tamo raspravljaju i o
dokumentima koji se tiču djece i njihovih prava i obaveza. Tamo klinci pišu
dječije novine, organizuju večeri poezije, uče svirati muzičke insturumente, snimaju muziku, produciraju radio program na 88,5 FM, organizuju izložbe rukotvorina i likovnih radova. Jednostavno rečeno,
tim klincima je data prilika da budu kreativni i da se ostvare, da spoznaju
sebe i svoje (anti)talente. Ti isti klinci koji žive u totalno neuređenoj
državi organizovali su jedan sistem u kojem sve funkcioniše i u kojem se sve
nesuglasice i nesporazumi rješavaju normalnom nenasilnom komunikacijom. Riječi „obaveza“
i „odgovornost“ imaju puno značenje u tom paralelnom univerzumu kojem oni
trenutno pripadaju. Sklad, drugarstvo i sistem pravih vrijednosti tamo vladaju.
Pa sad vi meni recite da to nije neki paralelni univerzum! U tom istom
paralelnom univerzumu se već nekoliko godina organizuje odlazak djece u
Pestalozzi selo u Švicarsku gdje borave 15 dana, bave se raznim temama i druže
se sa vršnjacima iz drugih zemalja svijeta. O našem sistemu ne treba trošiti
riječi jer je totalno nefunkcionalan i toga su svjesni odgovorni u
organizaciji. Upravo odgovorni iz organizacije su se pobrinuli da se u
Pestalozziju druže djeca koja idu u tzv. dvije škole pod jednim krovom. Upravo
oni su spojili tu djecu i dali im priliku da se na neutralnom terenu (vidi
slučajnosti u Švicarskoj) upoznaju i razgovaraju o svojim strahovima i
predrasudama, te da ih na najbolji mogući način razbiju i bace na semtljište
gdje im je mjesto. I dalje mi ne vjerujete da je to paralelni univerzum? Dok
sistem i dalje razdvaja djecu po nacionalnom osnovu i stalno prepada sa mračnim
duhovima prošlosti njihovih roditelja, Ernad, Šegi, donedavno Ira i ostala
ekipa su organizovali odlazak djece na sajam robotike. OK, sad vam je
valjda potpunosti jasno da to zaista
jeste paralelni univerzum.
 |
| foto: https://www.facebook.com/erwbih/ |
 |
| foto: https://www.facebook.com/erwbih/ |
Učesnici sajma robotike sa Majom Hadžiselimović - jednom od zaslužnih osoba za njihov odlazaka na pomenuti sajam
Tinejdžeri sa kojima sam se ja
družio na gore pomenutoj radionici su pametni, vispreni, osjećajni i jasno
percipiraju stvari koje se dešavaju oko njih. Dakle, uopšte nije bilo potrebe
da ja izvlačim odgovore, koji su mene zanimali, iz tih klinaca. Ja sam
predstavio sebe kao osobu koja je društveno aktivna od svoje 15 – 16 godine i
koja se sa 18 godina svojevoljno učlanila u političku partiju i bila aktivan
učesnik u političkom životu ravno 10 godina. Ukratko sam im predstavio kako to
politika izgleda u mojim očima, kakva su mi iskustva, šta sam sve naučio u tom
periodu, koja sam sve razočarenja doživio i zašto sam na kraju batalio bh.
politiku. Na kraju pitao sam ih da li je kukavički nakon svega napustiti zemlju?
Od prvog momenta bili su brutalno iskreni i otvoreni. Iz razgovora s njima sam
zaključio da su strašno razočarani društvom u kojem žive i da smo ih praktično
lagali sve vrijeme. Osjećaju se prevarenim zato što društvo u kojem žive nije
onakvo kakvim smo ga mi njima predstavljali. Gotovo da ništa nije onako kako bi
trebalo biti u jednom normalnom uređenom društvu. Realnost nas je demantovala i
toga su svjesni. A mi smo ispali glupi jer smo mislili da ih dovijeka možemo
lagati te da sami nikada neće skužiti stvari. A posebna je tema to što se mi
kao postratno društvo nismo dovoljno potrudili i maknuli iz svoje zone komfora
da toj djeci osiguramo ono o čemu smo im pričali dok su odrastali. Ni to nije
bilo dovoljno pa smo kao ratni plijen posijali sjeme mržnje tako što razdvajamo
djecu po nacionalnom osnovu, kao da djeca koja kreću u školu razumiju šta je to
nacija.
Ko zadnji ostane nek ugasi svjetlo...
Slušajući ih, vrlo brzo shvatite
da oni ne govore o nekim univerzalnim problemima sa kojima se može
identifikovati bilo koji tinejdžer na bilo kojem meridijanu. Ovdje govorimo o
vrlo konkretnim problemima koje uređeno društvo može da riješi, ali nažalost to
bh društvo nije. Ti klinici sasvim jasno vide da je bh. društvo jako bolesno i
ne vide nadu da će se izliječiti iako se dijagnoza može uspostaviti. To su
klinici koje svoje slobodno vrijeme provode tako što ulažu u sebe, rade na sebi
i imaju to priliku raditi u pomenutoj organizaciji. Bojim se da će i te zdrave
klince, jer nisu svi kao ovi u Našoj djecu, bolesno bh. društvo izgubiti jer na moje
pitanje koliko njih razmišlja da napusti BIH 2/3 prisutnih je hitro diglo ruku i
kazalo da već imaju plan ili su već u procesu emigracije sa svojim roditeljima.
Jako poražavajuće za društvo koje će očigledno postati društvo staraca.
Fotke sa sesije Dječijeg parlamenta Naša djeca Zenica
Karte za raj molim...ako postoji...
Slaba utjeha u turobnom bh društvu je ta da djeca iz Zenice i njene okoline imaju Našu djecu. Imaju mjesto gdje se mogu osjećati onako kako žele, lišeni svih okova koje im nameće surova bosanskohercegovačka realnost. Imaju taj Kutak Civilizacije, kako jedne prilike reče Dario. Ekipi iz Kutka Civilizacije želim sve najbolje i mnogo sreće i uspjeha u radu i siguran sam da su do sada zaslužili kartu za raj, ako postoji.
Nema komentara:
Objavi komentar