Ovaj tekst sam napisao prije 7-8 godina i odlučio sam ga objavim u izvornoj verziji bez ikakvih izmjena. Sa ove distance kada ga čitam promijenio bih neke stvari, temu malo više razradio i čak napravio dvije priče od ove, ali to više ne bi bio tekst onog dvadesetogodišnjaka.
Vrlo
često se sjetim baš tog broja Oslobođenja koji mi je dugo predstavljao problem
poput fotografije nekog glumca iz Bolivuda u križaljci koje ne znam riješiti. O
toj naslovnici sam razmišljao čak i kada sam se igrao kocke sa djecom ispred
zgrade ili kada smo igrali čele. Sada mi se čini da sam neki puta možda i mogao
spasiti čelu da se nisam zamislio i razmišljao o tom broju Oslobođenja koji je
stajao u natkasni pored kreveta u spavaćoj sobi. Možda se moji drugari ispred
zgrade i ne bi tada ljutili na mene samo da su znali na kakvim sam ja mukama
tada bio. Kada sam malo odrastao, tek toliko da mogu u rošu ubaciti iz prve taj
broj Oslobođenja mi je postao nevažan. Tada sam se sam sebi čudio kako to nisam
odmah shvatio. Pri tome sam uvjeren da bi neki moji drugari, koji su bili
uzorna djeca za moju majku jer se nikad ne isprljaju kada su napolju a ja se
svaki put upeksinim čim izađem iz haustora, odmah skužili u čemu je poenta.
Ko
bi pomislio da misli jednog dječaka mogu biti toliko zaokupljene jednim naslovom
iz novina. I baš tu počinje dječija mašta u vezi tog broja Oslobođenja od
21.11.1995. Možda je bolje reći da počinje moja teorija zavjere. U mojoj glavi
je nastala zbrka zbog malog naslova koji je stajao pored datuma i cifre koja je
govorila koliko je puta do tada iz štampe izašlo Oslobođenja. A pisalo je –
BESPLATAN PRIMJERAK. Nije mi bilo jasno kako nešto što se do tada plaćalo svaki
dan odjednom postalo besplatno. Kako to da bude besplatno nešto što se svaki
dan kupovalo - što znači da je plaćano?! Da stvar bude još čudnija taj dan su
po kući svi redom hodali i govorili da ne vjeruju da se to desilo ali i da je
bilo krajnje vrijeme da se desi. Jedino je đedo govorio da rat tek sad počinje
i da mu u životi nije trebala informacija da tamo negdje u Americi postoji grad
Dayton. Meni ništa nije bilo jasno samo su mi usput govorili da je došo Mir. Kako
i zašto to mi također nije bilo jasno. Od svih tih usputnih nakaradnih
objašnjenja stekao sam dojam da je tog nekog Miru neko doveo na silu kod nas u
Bosnu i pustio ga da radi šta hoće. Nakon izvjesnog vremena đedo se drznuo i
opsovao Boga na glas i pitao se da li iko shvata da tek sada počinje rat samo
što sad neće biti pucanja.
Često
sam znao otvarati natkasnu i gledati u naslovnu stranu tog broja Oslobođenja i
pokušavao shvatiti otkud BESPLATAN PRIMJERAK i to baš kod nas u kući. I pored
svega toga stoji skriveno u natkasnoj pored kreveta. Znao sam da je to neka
tajna, da je strogo povjerljivo. Majka je znala nekada zagalamiti uhvativši me
na djelu kako slažem kockice u svojoj glavi o tom broju Oslobođenja i da dođem
u kuhinju i ostavim se tih gluposti jer to nije za djecu, a i uštipci su
gotovi. Čak ni taj broj Oslobođenja nije mogao ni neriješeno protiv majkinih
uštipaka koje ni dan danas niko ne zna napraviti kao ona.
Nekad se može i čaj popiti...
Tako je jedan dječak živio sa đedom koji se bavi politikom samo se o tome nije smjelo pričati. Dokaz za tu moju teoriju su bile novine koje su stajale u natkasnoj pored kreveta koje su imali samo oni koji se bave politikom. Rastao sam uz bitnu političku figuru koja se nikad nije pojavljivala na TV dnevnicima, jer to što on radi nije za TV-a. Istina, nikad nisam saznao da li oni što igraju šaha sa đedom kod Alice znaju ko je on ustvari. Mislio sam da oni to nisu znali jer je često znao ostati na partiji malo duže i popiti koju „zidarsku“ i to baš u vrijeme kada se na TV-u prikazuje podnevni dnevnik. A koji to političar propušta ijedan dnevnik? Majka bi ga tada pitala zašto nije došao na ručak na vrijeme, da bi se on pravdao da je morao ostati jer šta bi ljudi rekli da prvi ode. To što je ostajao duže i propuštao dnevnik kako oni ne bi nešto posumnjali bila je svojevrsna potvrda mojih pretpostavki o đedi političaru. A „zidarska“ što se popije šta se tu sad može. Zapravo se nikada nisam usudio pitati đedu da li je on političar jer sam se bojao da me ne pošalje u pizdu materinu kao onda kad me slao po „zidarsku“ na što sam mu ja rekao da se nekad može popiti i čaj! A tata mi je uvijek govorio da ne smijem zezati majku i đedu. Ne smijem ni pomisliti šta bi bilo da sam mu rekao da otvaram nataksnu pored kreveta i gledam onaj broj Oslobođenja. Mislim da ni moj tata nije znao je njegov tata političar, a ja o tome nisam smio pričati jer je to strogo povjerljivo.
Živio
sam sa đedom političarem sve do onog dana sam ispred zgrade igrajući
pola-cijelo izgubivši tada veliku ulog, sličicu Fabiana Bartheza, uočio đedu
kako teturajući kući nosi poster Mirnesa Ajanovića. Na sav glas je govorio kako
samo Mirnes zna ko je Tito i da će glasati za njega. Ja sam znao ko je Tito jer
je majka držala njegovu fotografiju pored sata na zidu i dva puta godišnje mu
mijenjala odijelo. Zimi je taj Tito bio obučen u plavo odijelo, a ljeti u
bijelo i majka bi uvijek govorila da je bilo dobro je dok je Tito bio živ.
Ne
možete ni zamisliti koliko je moje razočarenje bilo kada sam shvatio da đedo
ipak nije političar zato što nosi plakat tog nekog Mirnesa koji je znao ko je
Tito. Meni tada više ništa nije bilo jasno. Jer kako je taj Mirnes mogao znao ko
je Tito kad je meni majka rekla da je Tito umro davno. Istina o tom Mirnesu
nisam dugo razmišljao jer je valjalo riješiti staru zagonetku. Znate, onaj broj
Oslobođenja.
Ta
natkasna nije bilo nikakvo zabranjeno mjesto, ali je bilo mjesto na kojem je
skriven onaj broja Oslobođenja, baš poput onog mlijeka u prahu koje pronalazio
mali rovaroš i krišom jeo na kašiku da niko ne vidi.
Samo da rata ne bude...
Na kraju sam odustao ili odrastao i nisam više razmišljao o onog broju Oslobođenja. Ali ostat će zabilježeno u mom sjećanju da je to dan kada je završio jedan, a počeo drugi rat. Možda je đedo dugo godina čuvao taj broj Oslobođenja nadajući se da tada prestaju svi mogući ratovi. Ko zna...
Nema komentara:
Objavi komentar