S druge strane ograde!

Prolazim danas gradom i opet gledam šta se jučer desilo, pomalo vraćam film unazad i kao da sam tražim odgovore na pojedina pitanja i razmišljam šta i kako dalje. Stanje u društvu nije za pohvalu, valjda smo svi svjesni toga. Ko ima problema sa percipiranjem te činjenice, ima žestokih problema kada je u pitanju njegova konekcija sa realnošću. Obzirom da smo apsolvirali činjenicu da je  postratna Bosna i Hercegovina država koja se od kraja 1995. godine valja u blatu, a njeni građani u tom blatu iz godine u godinu žive sve bjednije i bjednije, pokušat ću kroz ovaj blog objasniti kako je to jučer bilo, ali sa ove druge strane.

Proteste građana koji će na „normalan“ način vršiti pritisak na političke elite da se mijenja stanje sa jasno definisanim ciljevima, je ono što je civilizacijski prihvatljivo i ono što se može podvesti pod širu definiciju pojma demokratija. Naravno da ne možete očekivati da protesti budu svečane akadamije, ali jučerašnje dešavanje je ništa drugo nego divljanje. No čini mi se da je jučerašnjim bezidejnim divljanjem i rušenjem vjerovatno uništena prilika da napokon građani shvate da neke procese na društveno prihvatljiv način mogu utjecati.

Jučer, još od ranih jutarnjih sati, pripadnici MUP-a  došli su u zgradu RMK-a i počeli pripreme za proteste koji su bili najavljeni u 13:00 sati. Ograda je postavljena, liftovi u zgradi su blokirani, vatrogasni šmrkovi raspoređeni po hodnicima, radnice su pokupile kamenje sa parkinga, isključena je struja u zgradi, premještena su vozila sa glavnog parkinga i čekalo se da sat otkuca 13:00. Prije samog protesta Vlada ZDK je održala vanrednu sjednicu na kojoj se raspravljalo o propalom visočkom preduzeću, u kome je očigledno napravljen ogroman kriminal, ali do sada se niko nije usudio da pokrene priču oko Veleprometa i da bar počne odmotavati klupko.

Znam te, znaš me!!!

Oko 13 sati već se skupio određeni broj demonstranata među kojima je bilo osoba srednjih godina, omladine, studenata etc. Prva stvar koja je „iziritirala“ masu jeste izlazak policajaca pred zgradu. Dakle, oni su samo izašli i stali pred zgradu. Nakon toga počinje se sa bacanjem petardi, što je po mojoj procjeni, koja je možda i pogrešna, bio znak da se nakon toga počne sa bacanjem kamenica. Prozori su vrlo brzo razbijeni u aneksu zgrade gdje se nalazi i Ured premijera ZDK te Ministarstvo pravosuđa i uprave ZDK. Zaposlenici ZDK su bili na svojim radnim mjestima; nisu ranije otišli sa posla, niti su samovoljno bježali. Nakon što su porazbijani prvi i drugi sprat, a ne moram vam ni govoriti da su pripadnici MUP-a identificirali  glavne „harambaše“ kodnim imenima Znam-Ga-Od-Prije i Poznat-Nam-Je-i-Taj, drugi dio policije koje je bio u zgradi čekao je razvoj situacije. U određenom momentu policajci su dobili naredbu da izađu iz zgrade, ali da ne idu silom na demonstrante- sve u cilju smirivanja i okončanja situacije.

Ranim jutrom na radnom sastanku predstavnici vlasti su imali dogovor da se na razgovor prime predstavnici  građana. Šta se van zgrade dešava znaju svi oni koji su bili ispred i oko zgrade. Nakon što se policija sukobila, sada već ozbiljno, sa demonstrantima, unutar zgrade je dogovoreno da na sporedni izlaz budu evakuisane žene. Kada bi mi rekli da vremenski odredim kada se šta dešavalo, ne bih znao, jer se sve zbilo toliko brzo da mi je vrijeme postalo potpuno nebitno. Zaposlenice su evakuisane, te su na red došli i muški uposlenici. Evakuacija se odvijala povremeno i u manjim grupama. U jednom momentu sam primijetio da je kompletan ulaz u zgradu demoliran i da policajci zapravo čuvaju samo zgradu i one ljude koji su ostali u njoj; ministre i premijera. Po hodnicima se osjeća suzavac, a policajci ulaze unutra da bi se napili vode i da malo predahnu. Ima ih sa povrijeđenim rukama, rasječenim usnama, onih koji šepaju, a opet, ni na jednom od njih se ne vidi osjećaj bijesa, ljutnje ili dezorjentiranosti. Povremeno se među sobom informišu da li je neko povrijeđen i ako jeste, gdje i koliko ozbiljno.

Hajde goni, lako ćemo!

„Predstavnici“ demonstranata, čini mi se njih šestorica, ulaze u zgradu na pregovore. Pazite, demonstracije su ozbiljna stvar. Demonstracije se organizuju da bi se određeno pitanje (problem) stavilo u fokus i da se određenom vrstom pritiska dođe do rješenja. Pregovarači koji su ušli u zgradu, a ne znam ko ih je progasio pregovaračima nisu izgledali spremno za bilo kakve pregovore. Po ulasku u salu jedino su znali da ne žele više živjei bijednim životom kojim žive od 1995. godine, a o konceptu i cilju pregovora ni smi nisu imali ideju. Zvali su da me pitaju ko su oni, pregovarači, tada sam samo kratko rekao ONI? To je zapravo bila prava definicija pregovarača, ONI! Došli su na pregovore, a da prethodno ne znaju šta hoće i koji su to zahtjevi koji bi se mogli ispuniti za kratko vrijeme kako bi se pokazala ozbiljnost strana u procesu. Došli su na pregovore, a da ne znaju postojeće procedure i bez ideje kako dalje.

Priča je počela bez ikakvog reda i to je trajalo nekih, čini mi se, 10-ak minuta. Razgovori se obavljaju u sali 301 gdje se održavaju sjednice Skupštine ZDK. Za to vrijeme, vani traju sukobi policije i demonstranata. Za to vrijeme, u hodniku je gust dim koji nije omogućavao da se izađe iz prostorije. Premijer je počeo govoriti. Kazao je ko je on i šta je uspio uraditi od kada je na toj poziciji. O sebi nije govorio zbog nekog egotripa, nego da bi ljudi shvatili da konkretno on, prvi put u životu, za 28 godina radnog staža, prima budžetsku platu i da je sve do sada u životu zaradio u privredi, te da razumije ljude koji su nezadovoljni stanjem u društvu. Nakon razgovora, pregovarači su rekli da je njihov jedini uvjet da Vlada ZDK podnese ostavku, što su prisutni prihvatili odmah. Na pitanje kako će dalje sistem funkcionisati, pregovarači su dali odgovor da će dovesti mlade, pametne ljude sa biroa na pozicije ministara i premijera. Premijer je predožio da pregovarači izađu i da obavijeste „skup“ da je ponudio ostavku Vlade ZDK, te da rušenje i divljanje može da prestane. No međutim, pregovarači, iznenađeni brzinom prihvatanja uvjeta i ostavki, rekli su kako bi možda ipak mogli pregovarati, te da se naprave grupe koje će nuditi rješenja i koje će pratiti realizaciju dogovorenih ciljeva. Čak su neki od njih govorili kako je Munib dobar čovjek, kako možda ne bi trebao dati ostavku!!! Sa takvom idejom su pregovarači otišli pred demonstrante. Dim se u međuvremenu razrijedio, a vani, kako su nas obavještavali telefonom, auta su zapaljena, bačena u korito rijeke, policija je na izmaku snaga i neće moći još dugo da čuvati sam ulaz u zgradu, koji je već tada izgledao kao ratna zona.

Poslije 20 minuta, nešto izmijenjena ekipa pregovarača dolazi i kaže da je jedini način da sve prestane kolektivna ostavka Vlade ZDK. Munib Husejnagić je to prihvatio i da je izjavu da će Skupštini ZDK podnijeti ostavku

. Pregovarači odlaze sa tim papirom i čitaju ga ostalim demonstrantima. Nakon toga jedan od policajaca dolazi do Muniba Husejnagića i moli ga da opet napiše ostavku, jer su onu koju je prvobitno napisao, poderali!!!

Ostavka je opet napisana i odnešena, a demonstranti idu dalje ka općini.

Tako je izgledao jučerašnji  dan sa druge strane ograde. Telefon mi je zvonio cijeli dan, prijatelji su zvali i raspitivali se za mene i općenito kakva je situacija unutra. Svakako, hvala svima koji su zvali. Također želim reći da su momci iz MUP-a i više nego korektno radili  svoj posao. I na tome im treba čestitati i zahvaliti.

Od svega ovoga ostaje određena vrsta razočarenja, jer nezadovoljstvo građana nije iskazano na pravi način i uništena je jedna možda dobra namjera. Demonstracije moraju biti jasno definirane zahtjevima, o kojima jučer uopće nije bilo govora.