Dan kad je doš'o (ne)mir...

Ovaj tekst sam napisao prije 7-8 godina i odlučio sam ga objavim u izvornoj verziji bez ikakvih izmjena. Sa ove distance kada ga čitam promijenio bih neke stvari, temu malo više razradio i čak napravio dvije priče od ove, ali to više ne bi bio tekst onog dvadesetogodišnjaka. 

Prva pomoć by Hasanica - Kuridža

Foto: zenicablog.com

Ove sedmice je promovisana knjiga Prva pomoć autorskog dvojca Hasanica – Kuridža. Promociju su organizovali u Gradskoj biblioteci u Zenici te su posjetitelji svoju kućnu biblioteku mogli obogatiti tom knjigom, besplatno. Pretpostavljam da se većina nas sa prvom pomoći bavila prilikom polaganja vozačkog ispita i tu je negdje i kraj kada su u pitanju znanja, informacije i vještine pružanja prve pomoći. Sjećam se da su ljudi nevoljno sjedili i slušali o prvoj pomoći tokom procesa polaganja prve pomoći. Barem, ja sam tamo čuo mnogo dobrih informacija i mnoge stvari su mi jasnije i razbijeni su neki mitovi u mojoj glavi o pružanju pomoći. Recimo tu sam saznao da ukoliko neko ima epileptični napad da prosto nema potrebe da se toj osobi gura ključ u ruku i da mu se otvaraju usta kako se ne bi ugušio. Do tog momenta sam na bezbroj mjesta čuo kako treba baš tako reagovati ukoliko želimo spasiti tu osobu.

Foto: zenicablog.com

Vrijednost ove knjige jeste u tome da je jednostavna za shvatiti i ima mnogo dobrih ilustracija rađenih baš za ovo izdanje. Kao što i sami autori napomenuše pisana je laičkim jezikom bez bespotrebnog korištenja stručnih izraza i fraza. A vrijedi i napomenuti da je ovo prvo izdanje o prvoj pomoći u BiH još od perioda 80-tih godina prošlog vijeka.

Čini mi se da baš i ne shvatamo važnost prve pomoći te da u datom momentu mogu biti presudna ta znanja i vještine za nečiji život. Nekako se radije uzdamo u ono – ma hajde valjda mi neće trebati!

Sasvim lično...

Ninu poznajem preko 15 godina i do sada nisam sreo osobu koja ima tako izraženu strast za medicinom. Kod njega je to već bilo vidljivo u osnovnoj školi i dok su drugi razmišljali koju srednju školu da upišu Nino je već imao i neke medicinske knjige i čitao ih prije nego je počeo pohađati Srednju medicinsku školu u Zenici. Kod njega je ta strast i dalje prisutna i primjećujem da se i dalje obrazuje, da čita, da istražuje i uz takav pristup siguran sam da će napisati još nekoliko knjiga i da će ovom društvu kao medicinski radnik biti od koristi. Od svih ostalih potencijalnih životnih uloga Ninu bi mogao zamisliti još samo kao vrhunskog golmana jer odlično brani, ali mislim da će mu društvo biti zahvalno na njegovom izboru.

Snovi se ipak ostvaruju...

Kako rekoše na promociji autori su se upoznali u srednjoj školi i od drugog časa prvog razreda u Srednjoj medicinskoj školi su dijelili školsku klupu. Sjedili su zajedno i maštali o svojim budućim potpisima, doktorskim pečatima, pisanju knjiga i čemu sve ne. Desetak godina kasnije njih dvojica su opet dijelili klupu samo ovaj put na promociji knjige i to njihove. Tokom promocije su bili dosta lični i nabijeni emocijama. Pričali su o samom procesu nastanka knjige, zahvalili se svim saradnicima koji su im pomogli u kreiranju sadržaja knjige i kazali nam da je zapravo medicina izabrala njih kroz teške životne situacije u kojima su se nalazili. Savan nam ispriča da je kao dječak imao operaciju i da ga je ljudskost i odnos doktora prema njemu kao pacijentu potakla na zamisao da i on jednog dana bude doktor. Nekoliko je puta ponovio da svaki doktor i medicinski radnik prije svega mora biti dobar čovjek. Dijelimo mišljenje Savane!

Ovim mladim ljudima, svojim prijateljima Nini i Savanu želim puno profesionalnog uspjeha i da ih krmača od ovog društva ne proguta i ne spali vrijednosti i ideale koje nose u sebi.