Kad porastem bit ću državni činonvik!!!

Biti državni činovnik u bilo kojoj državi je privilegija! Izgleda da mnogi državni činovnici u BiH toga nisu svjesni. U Bosni i Hercegovini koja je ekonomski nestabilna država biti državni činovnik ipak znači ostvarivati prava za koja većina radnika u privatnom sektoru i ne zna da postoje. Redovne plaće, korištenje godišnjih odmora, neradni dani za vrijeme praznika, mogućnost korištenja bolovanja bez straha da će ostati bez radnog mjesta, korištenje prava na porodiljsko odsustvo, plaćen prevoz na posao. Sve su to prava radnika kojima je država poslodavac i koja uredno ostvaruju. Sva ova prava trebali bi ostvarivati i radnici u realnom sektoru, ali... Zašto to nije tako u privatnom sektoru to je jedna druga tema.

Sporazum 

Početkom aprila ove godine predstavnici sindikata su najavili generalni štrajk. Razlozi za organizovanje generalnog štrajka je bilo kašnjenje u isplatama plaća koje je izazvano smanjenim punjenjem bužeta. Razgovori između predstavnika sindikata i predstavnika vlasti su izrodili sporazum koje je potpisan sredinom maja. Tim sporazumom je dogovoreno da će se isplate plaća vratiti u zakonski predviđen vremenski rok, revidiranje  uredbe o korištenju  naknade za prevoz , pravnilnik o mogućnosti stručnog napredovanje prosvjetnih radnika i isplatu regresa. Potpisivanjem tog sporazuma je odgođeno održavanje generalnog štrajka.

I baš u tom istom mjesecu Bosnu i Hercegovinu, posebno ZDK je pogodila nezapamćena prirodna nesreća koja i finansijski unazadila Kanton. Pored velikog broja uništenih domova i javne infrastrukture stradali su i privredni subjekti koji pune budžet. Narednih nekoliko mjeseci veliki dio sredstava iz budžeta je usmjeren na saniranje šteta izazvanih prvo poplavama onda i klizištima. Glavni zadatak je ljudima ponovo napraviti kuće kako bi imali gdje dočekati zimu.

U međuvremenu isplata plaća je vraćena u vremenske okvire (plaća više nije kasnila), usaglašen je pravilnik o stručnom napredovanju prosvjetnih radnika i revidiran je pravilnik o korištenju  naknade za prevoz. Preostala tačka koja nije realizovana je isplata regresa. Ovdje je potrebno naglasiti da isplata regresa nije dovedena u pitanje ali je zatraženo ili bolje rečeno ponuđena je opcija da se regres isplati u tri rate čime bi sporazum u potpunosti bio ispoštovan.

Regres, regres, regres 

Protekle sedmice je održan sastanak predstavnika sindikata i premijera ZDK gdje su se usaglašavali detalji o revidiranju uredbe o korištenju naknade za prevoz. Ipak je puno više pažnje izazvao razgovor oko eventualne isplate regresa za 2014. godinu. Pri tome je premijer ZDK predstavnicima sindikata obrazolžio trenutačnu finansijsku situaciju u Kantonu i prenio stavove Vlade ZDK oko isplate regresa. Usljed nedovoljnog punjenja budžeta predloženo je da se isplata regresa izvrši u tri rate, a da prva rata bude 10. oktobra. Predstavnici sindikata su to a priori odbili i najavili su štrajk upozorenja.

Već ove sedmice imamo drugačije izjave predstavnika sindikata u kojima navode da razlog za organizaciju nije samo neisplata regresa navodeći i drugi niz razloga. Zbog čega su se preko vikenda promijenili razlozi za organizovanje štrajka upozorenja nije poznato. Vjerovatno će se to pravdati stavovima članova sindikata. Šta je stvarni razlog vjerovatno nećemo saznati, ali se nadam da je to zbog pritiska javnosti, koja stidljivo ali ipak ne podržava organizovanje štrajka isključivo radi neisplate regresa.

Ovdje ne želim da branim niti jednog od aktera ove priče. Prosto želim da iskažem stav o nečemu što je postalo tema bez razloga!

Sindikat to ti je...

Ne bi li bilo solidarno, a nije li to misija svakog sindikata, da se ovgodišnji sredstva predviđena za isplatu regresa usmjere za pomoć stradalima od poplava i klizišta? Da li je solidarno da većina državnih činovnika ne pristaje da im se u narednih šest mjeseci odbija jedna dnevnica u korist pomoći stradalima od poplava i klizišta? A samo tri posto ih je pristalo na tu opciju. Imam razumijevanja i za one koji u miru i tišini pomažu ljudima koji su stradali u ovogodišnjoj prirodnoj nesreći te nisu pristali da im se odbija dnevnica u narednih šest mjeseci. Takvih je čini mi se mali broj. Ubijeđen sam da oni koji zaista pomožu unesrećenima nemaju prevelike apetite i nisu najglasniji u ostvarivanju svojih prava.

Mišljenja sam da sindikat treba braniti prava radnika ali da pri tome biti solidaran sa ljudima kojima je potrebna pomoć. Sindikat mora dijeliti sudbinu kompletnog društva. A naše društvo je u krizi svake vrste posebno finansijske.